Perspektive: ponovno nam se vratio Dylan!

  Bob Dylan na koncertu u Los Angelesu.

Bob Dylan na koncertu u Los Angelesu.

Brad Elterman/BuzzFoto/FilmMagic

ja t je došao na radio kasno poslijepodne i od prve note bio je pravi. Bob Dylan vraćajući sve natrag kući.



Nisam mogao vjerovati. Nije bilo upozorenja, samo saznanje da je, zapravo, dovršeno i da uskoro treba izaći. Ali tu je bio taj topli, bogati, groovy zvuk i Bob koji nam je svima pjevao da je sve u redu. 'Bio bih izgubljen bez tebe, a ti znaš da je to istina', i pomislio sam, što je s nama?

Onda je tu bila ona sjajna rečenica o pjevanju skakavaca, 'čovjek koji je stajao pored mene, njegova glava je eksplodirala, dok sam se molio da komadi ne padnu na mene.' Ah, tu smo bili. Opet kući.

Prethodno neviđeni stihovi Boba Dylana iz 1965

Tada sam se vozio ulicom Berkeley i imao sam fantaziju da su svi ostali auto-radio podešeni na KSAN i da im je Dylanov album oduševio glavu te iste minute i pogledao sam vozače dok su prolazili pokraj mene i imali su osmijehe na njihovim licima. Odupro sam se porivu da počnem puhati u rog kao na kraju rata ili tako nešto. Lud? Naravno! Samo ovaj tip misli da si dobro.

Bože, prekrasno je. Igrao sam ga čak desetak puta u dva dana. Ne mogu pronaći slabu pjesmu, nije da tražim, ali znaš. Vrijeme sporo prolazi kada tražiš ljubav, a svi smo tražili ovo zadnje vrijeme, tražili naslijepo i tražili gotovo mehanički, fatalistički, nadajući se protiv nade da će se nešto dogoditi.

Ovaj album je znak. Vjeruješ li u to? Mislim da znam. To je sigurno najbolja nova stvar koja se pojavila u eteru i izašla iz utora u ne znam kada i nakon ovih mračnih tjedana Agnewa i Reagana i Nixona i Billyja Grahama i svih tih sranja, bilo je kao hladno, jasno vodu iz planinskog izvora čuti njegov glas tako istinit, tako dobar.

Album čini da se osjećam dobro. Svaka pjesma na njemu. To je nešto najuvjerljivije što se dogodilo ove godine bombardiranja. Ah, mogu čuti kako luđaci govore, to je više za ljude. To je izbjegavanje. Besmisleno je. Raduj se, raduj se, nemamo izbora. Te ljubavne pjesme su slavlje života, a opis života na selu je ostvarenje svačijih snova. I ti bi ostao tamo, zar ne?

Zatim Elvis u velikom hotelu. Učinio je to u Las Vegasu, a može i ovdje! Zbog svega toga se osjećam tako dobro. Svi mali obrati fraza, humor, blještave slike, sentimentalnost.

Čak i country & western ljubavna pjesma u stilu valcera i pojednostavljena “If Dogs Run Free” sa svojim jazz klavirom koji prati solo Averyja Parisha na “After Hours”, klasični blues iz godina big banda. Kooper se pretvorio u paklenog pijanista. Dobio je svoje. Mora da je radio na tome. I scat vokal koji se vraća Gloriji Wood i Peteu Condoliju.

Zatim ' Novo jutro ” došlo je. Kao rana magla. Tako čisto, tako slatko. “Ovo mora biti dan kada će se ostvariti svi moji snovi.” Kakva ljubavna pjesma! Kakva poruka za sve nas zaslijepljene paranojom, mrko pokušavajući vidjeti kroz mrak, dim i krv. “Tako sam sretan što sam živ pod plavim nebom. . .”

Želite li narodnu glazbu? Pjesme o ljudima iz kojih izlaze kolci i kotrljaju se glave? Djevojke iz Brightona su poput mjeseca. . . a zatim raskalašenu pjesmu o bračnom paru s djecom dolje kod kuće, a zatim Danove prispodobe. A ostalo —.

Sve je tu. Sve što je bilo i čemu smo se nadali i ne treba vam weberman da znate na koji način ovaj vjetar puše. Opet izlazi. Hajde, Bobe! Trebamo te. To je istina, čovječe, stvarno je tako. Izađi, Bobe, izađi!

I hoće, kao što je Bog stvorio jabučice. Nije li sve to ponovno donio kući samo da nam pokaže gdje se zapravo nalazi? S Victorijom Spivey na naslovnici i ostalim? Isus. Što ti željeti čovječe, što želiš? Mislim, ne bih tako nešto učinio vas. Izađi, Bobe, sada ne možeš ništa učiniti nakon tako vedrog novog jutra osim izaći u dan.

Naravno, Ciganin je pobjegao u noći i plesačica također, a soba je bila prazna i mračna, ali to je bio Vegas. Mi smo još uvijek stvarni svijet, bez obzira na to što govore u Washingtonu. Još uvijek tamo, još uvijek čeka i još uvijek sve kopa. Ako ne za tebe! Naravno, kako je to sjajno reći upravo sada u ovom trenutku povijesti kao da je čekao pravu sekundu da odgovori na sumnje.

Njegove pjesme su tako otvorene, baš kao što su uvijek bile tako otvorene, da sve možete pronaći unutra ako pogledate. Ponekad čak i ne morate jako tražiti, odmah vam se javi. Ali svaki put je tu. U svakoj pjesmi ovog albuma postoji nešto što svi možemo prožvakati.

Evo nas. Tim Leary naoružan i opasan u Alžiru. Nixon naoružan i opasan u Bijeloj kući. Bombe pucaju u Rochesteru i nasumično pucaju u Kairu. Za masakr u državi Kent okrivljuju se masakrirani, Jacksonovi mrtvi optuženi za nasilje i otrov koji se širi posvuda uokolo, jer nitko ne može vjerovati svom bratu, a država naoružani logor. Pet mrtvih u Santa Cruzu i starci koji se naoružavaju protiv dugokosih iako su tragovi koji su otkrili ubojicu došli od dugokosih. Dobrovoljno.

'Upucaj ih!' rekao je šerif u Washingtonu, a Mitchell predviđa da ćemo pojuriti udesno, au Kanadi je ratno stanje.

Dok ulazimo u ovu mračnu noć, trebat će nam kakvo svjetlo, kakvu hranu možemo dobiti i to je upravo ono što nam je on dao. Najsjajnije svjetlo i najjači izvor od svih — nada. Ovo je album pun nade i Bože kako nam treba. Amerika možda ozelenjava, ali vi to ne biste znali s mjesta na kojem stojimo, kad bilo tko od nas obamrlo gleda oko sebe u naljepnice na braniku i šljam na vodi.

Rock & Roll fotografija Kena Regana: Dylan, Stonesi, Hendrix i drugi

Nema se čega bojati osim samog straha, rekao je naš zadnji pravi predsjednik. Dovoljno sam star da se sjećam da je to rekao. Riječi Franklina Roosevelta koje izlaze iznad Atwater Kenta koji je Lenny nazvao prvom katedralom koju poznajemo. FDR bi nakopao Dylana, imao bi ga u radnoj sobi za razgovor i pjesme, a Eleanor bi stajala uz njega kao što je on stajao uz Josha Whitea. Tada je bilo časti na Aveniji Pennsylvania.

Da, ovo je poruka od kuće za sve nas. Poruka nade, radosti, dobre volje i iznad svega veselja. Dobro raspoloženje, kakvo više ne rade toliko. Tako je postao stariji i ulovio kalifornijske pastrve i imao hrpu djece i sve ostalo — i kakva mora biti divna žena da nadahne ljubavne pjesme poput ovih — o tome se zapravo radi i sada je to glasno rekao i jasno.

Bit će ih još. On će se vratiti. Opet će zapjevati za nas, jedan čovjek s tremom, i on će stati tamo i dati sve od sebe. Jer kad dođe do kraja, želi ispočetka.

Ipak, zapamtite da kad kaže da se boji, vjerujte jadnom dječaku na riječ. I zapamtite, svi se bojimo, svi, posvuda. Vrati se, Bobe, trebamo te. I hvala ti za ono pismo od kuće.

Ova je priča iz izdanja Rolling Stonea od 26. studenog 1970.