Majstor stvarnosti

Rock publika druge generacije (to jest, oni koji su ustrajali na “I Wanna Hold Your Hand” i uozbiljili se s Ponovno posjećena autocesta 62 ) snažno pate boreći se s fenomenom kojeg predstavljaju Grank Funk i Crna subota . Ako ništa drugo, ipak, i Funk i Sabbath su uza svu svoju monotoniju barem krajnje dosljedni — za razliku od kolekcionara štika bez osobne vizije poput Deep Purplea. I otkad je monotonija uopće tabu u rock & rollu? Rock je bio - nešto od najboljeg od njega također velikim dijelom monoton od početka, hipnotičan, kako bi rekli desničari. Koliko god bili udaljeni, Black Sabbath je samo malo monotoniji od Jamesa Taylora ili Joni Mitchell, a svaki fan Stoogesa ili MC5 koji prezire Black Sabbath jednostavno je netrpeljiv.

Stvar je u tome što, poput svih najboljih rock & rollera od pleistocenske ere, Black Sabbath (i Grand Funk) imaju viziju koja njihovu glazbu objedinjuje jedinstvom i smjerom i čini njihove jednostavne strukture više nego što se možda čini. Vizija Grand Funka je univerzalno bratstvo (kao kad su govorili o odvođenju svojih milijuna u Bijelu kuću s popisom zahtjeva), ali Black Sabbathova, sve do Majstor stvarnosti u svakom slučaju, nemilosrdno se koncentrirao na samospaljujuću donju stranu svih blaženih fraza Let's Get Together kontra kulture.



Njihov prvi album zatekao ih je još uvijek zatvorene tekstovima u početnom spiritualističko-sotonskom hypeu i bio je ispunjen uglavnom sviranjem, dok Paranoičan odražava samo tu temu, u sjajnoj rečenici u “Ratnim svinjama”: “Generali okupljeni u svojim masama Baš kao vještice na crnim misama.” Ostatak albuma uglavnom se bavio društvenom anomijom općenito, od slike potpune disjunkture u naslovnoj pjesmi (izvedene također s autentičnom snagom) do “Iron Manove” slike nevoljenog Golema u neprijateljskom svijetu, oštre slike ultimativne igle- nakazan slom oslikan u filipiku “Hand of Doom,” i konačno jedinstvenom “Fairies Wear Boots”: “I go walkin' kasno sinoć Iznenada sam se uplašio/Pogledao sam u prozor, bio sam iznenađen što sam vidio/Vile u čizme plešu s curama!'

Nije sve ovo, uzgred, izvedeno u La Brea tonovima turobnih basova - nekoliko pjesama imalo je visoke solaže i zanimljive promjene tempa, a 'Paranoid' je stvarno dirnula. Ako ste se potrudili poslušati album do kraja.

Majstor stvarnosti i proširuje i modificira trendove na Paranoičan. Ima manje pjesama, ako oduzmemo dva kratka instrumentalna interludija, ali nije da su pjesme duže od prve ploče — album je kraći. Zvuk je, uz nekoliko iznimaka, evoluirao malo ili uopće. Guste, naporne, gotovo aritmične zavjese zvuka od čelične vune zbog kojih je grupa slavljena i vrijeđana pojavljuju se samo u svom klasičnom stanju mučne sporosti na dvije pjesme, “Sweet Leaf” i “Lord of This World,” i obje propadaju u gužvu. koji su vrijedni čekanja. Što samo po sebi nije problem nakon što prestanete razmišljati o tome koliko vam je dosadno i jednostavno pustite da se filtrira kroz vašu utrobu poput dobre boce Romilara. Rock & roll je oduvijek bio buka, a Black Sabbath su tu buku prokuhali do smolaste esencije. Jeste li očekivali da će kosti biti nešto drugo? ali krut?

Ostatak pjesama, premda nisu baš glatkoće, imaju sav pogon i ludilo koje možete poželjeti u današnje vrijeme. Tematski je grupa malo smekšala, i iako morbidnost i dalje blješti u gotovo svakoj pjesmi, čini se da je grupa dovoljno ozbiljno shvatila svoju popularnost i poziciju da počne nuditi neke odgovore na mračne slijepe ulice Paranoičan. 'Sweet Leaf', na primjer, pokazuje da Black Sabbath imaju muda napisati pjesmu koja slavi travu ovog kasnog datuma, a dvostruko značenje, ako se to uopće može tako nazvati, puno je manje krivudavo nego što bi bilo 1966., s dodanim dodirom spasa od grubljih napitaka: “Moj je život zauvijek bio prazan na padu/Sve dok me nisi uzeo, pokazao mi okolo... Ravno ljudi ne znaju o čemu se radi…”

Nažalost, religiozni virus također diže svoju fanatičnu glavu, u “After Forever,” koji je ipak izvrstan aranžman tipa Yardbirds i unatoč tome što nas udara po glavi s “God is the only way to love” radi imati sjajnu rečenicu 'Želite li vidjeti Papu na kraju užeta?'

I osim toga, nije li sav ovaj kršćanski folderol samo naličje luciferijanske vjere s kojom su započeli i na koju se zlobno osvrću u 'Gospodaru ovoga svijeta'? A za one od nas, poput mene, koji više volimo svjetovnu stranu Black Sabbatha, tu je “Solitude”, balada jednako lijepa kao bilo koja iz Engleske u prošloj godini (još s flautom), i “Children of the Grave”: s “Revolucijom u svojim umovima djeca počinju marširati Protiv svijeta u kojem moraju živjeti Oh! Mržnja koja je u njihovim srcima. Umorni su od toga da ih se gura okolo i da im se govori što da rade. Borit će se protiv svijeta sve dok ne pobijede i ljubav ne prostruji.”

Ne kažem da je to ili aranžman u kojem je postavljena nova 'Moja generacija', ali je ljuljački, uzburkani dodatak dugom nizu prkosnih, samoafirmativnih i svakako pomalo obrambenih pjesama koje sežu sve do najranijeg zvuka rock 'n' rolla. To je naivno, pojednostavljeno, ponavljajuće, apsolutni doggerel - ali u tradiciji. Chuck Berry je pjevao u potisnutijim vremenima. 'Nemoj nas gnjaviti, ostavi nas 'same/U svakom slučaju smo skoro odrasli.' The Who je mucao 'nadam se da ću umrijeti prije nego ostarim', ali MC5 je želio 'izbaciti džem' ili barem pobjeći na 'Starshipu', a Black Sabbath je pokupio dosadan, kvazipolitiziran očaj odrastanja u ovim vremenima točno tamo gdje su stali: “Borci za slobodu poslani na sunce Pobjegnite od umova ispranih mozgova i zagađenja/Ostavite zemlju svom grijehu i mržnji/Pronađite drugi svijet gdje sloboda čeka.”

Pitanje sada nije možemo li prihvatiti stihove tako očite i nedorasle poput onih s rock & roll ploče. Trebale bi biti ukusne svakome tko ima pamćenje kao i stereotipne strukture pjesama od dva i tri akorda. Jedini kriterij je uzbuđenje, a Black Sabbath ga ima. Pravo je pitanje mogu li Black Sabbath rasti i razvijati se, kao što to ima bend poput MC5, tako da od albuma do albuma bude malo više varijacija u njihovom zvuku. A to je pitanje na koje ova grupa još nije odgovorila.