Londonski Howlin’ Wolf Sessions

Dvije nove živopisne kolekcije bluesa iz Chess recordsa. Album Wolf najnoviji je u dugom nizu novijih blues enklava Super Session (uključujući Claptona, Winwooda, Wymana i Wattsa) koji se ubraja među najuspješnija od ovih okupljanja crnaca i bijelaca. Watersov komplet od dvije ploče svojevrsna je BEST OF antologija koja sabira, od raznih ranijih Watersovih albuma, Muddyjeve najbolje izvedbe od 1950. godine pa sve do nekoliko live zapisa s Watersovog legendarnog nastupa 1960. na Newport Jazz Festivalu. U godinama koje dolaze ova ploča će se pokazati kao novi 'album Introduction' ljubitelja bluesa u genijalnost ovog genija čikaškog bluesa koji je još uvijek na turneji. Dodatni bonus pronicljivog eseja Petea Weldinga o Muddyju čini ovaj disk dvostruko nezamjenjivim.

Jednostavno rečeno, album Wolf njegov je najbolji u posljednjih nekoliko godina. Osim gore navedenog osoblja, Wolfu pomažu i drugi blueseri iz Chicaga po nalogu Huberta Sumlina, na ritam gitari, i pijanist Lafayette Leake, dok ostali sudionici sesije u Engleskoj uključuju Jeffa Carpa, Iana Stewarta i Klausa Voormann. Ali, osnovni bend Claptona, Winwooda, Wymana i Wattsa koji je svirao one stare šahovske blues pjesme s kojima su svi započeli svoje karijere bio je upravo onaj pogon koji je Howlin’ Wolfu trebao da postigne raspoloženje koje rezultira s trinaest blues zvjezdanih izvedbi. Od uvodnog dijela, “Rockin' Daddy,” do završnog, čudesnog “Wang Wang Doodle” (“Reci Peggy i Caroline Dye/We gonna have heck-of-a-time/When the fish scent ispunjava zrak/There 'll be snuff juice everywhere”) zvuk je vintage hrabrost koja je Wolfa dovela do popularnosti kasnih pedesetih i ranih šezdesetih. Nema greške, Vuk ima izvrstan glas na 'gadnim' isječcima poput 'Who's Been Talkin?' i 'Little Red Rooster' kao i na mekim 'Sittin' On Top of the World', 'Highway 49.' Čak je upijao neke niže pratnje rogova na “Built For Comfort” i “I Ain’t Superstitious”. Cijelo vrijeme, bend je savršeno opušten i kuha blues iza nepokolebljivog uporišta vrhunske gitarističke izvedbe Erica Claptona. Ali, za nepatvoreni uspjeh ovog diska zaslužna je Wolfova još uvijek zamišljena, blues-zlonamjerna vokalna ekspertiza. Potpuno jednako dobar kao legendarni treninzi Sonny Boya Williamsona II iz sredine šezdesetih s Yardbirdsima ili najnoviji Memphis Slim Plavi Memphis album.



Muddy Waters bio je još jedna trećina nekoć moćne šahovske blues aristokracije (pokojni Little Walter je druga) i ne može se zaobići neukrotivi, klasični uski zvuk njegove gitare ili strastven stih njegovog vokala, kao što je ova zbirka obilno ilustrira. Svi njegovi veliki hitovi su ovdje od 1948. dolazi njegov prvi vrh ljestvice 'I Can't Be Satisfied', iz 1950. hitne 'Rollin' and Tumblin'' i 'Rollin' Stone', kao i prvi Watersov izlazak s Littleom Walter (među njima “Louisiana Blues”) i Big Walter Horton (“Long Distance Call”) u pedesete s pokojnim Otisom Spannom na klaviru za “Hoochie Koochie Man” i “Walkin' Through the Park”. Šezdesete također izvrsno predstavljaju “Baby Please Don't Go” i “I Got My Mojo Working” s njegovog nastupa u Newportu te “The Same Thing” i “You Can't Love What You Never Had,” sa sesije iz 1964. s Jamesom Cottonom. Sve u svemu, uvjerljiva, dobro promišljena kompilacija očaravajućeg najboljeg iz Watersovog plodnog stvaralaštva koje, srećom, zaobilazi njegove depresivne wah-wahed napore iz kasnih šezdesetih. Lijep popratni album uz osnovni Wolf disk.