Glava motora

Samo ne razumijem, kao što je jednom pjevala Ann-Margret, čemu takav uzbudljiv bend Deep Purple , koji su konstantno osvajali vrhove ljestvica u Merrie Oldeu i osvojili Europu, ostaju relativno nepoznata veličina američkoj publici. Pogotovo kada je navedena publika svim srcem prigrlila bendove sa sličnim glazbenim ciljevima i niti jedan amper uzbuđenja više.

Šteta, ali sami Deep Purple su barem djelomično krivi. Njihova prva dva američka albuma na Tetragrammatonu uglavnom nisu bila inspirirana, unatoč nekim dobrim obradama pjesama poput “I’m So Glad” i “Hush”. Čini se da je osnovni problem taj što grupa još nije naučila pisati, pa su obrade bile najbolji način za rast bez gubitka publike. Osim što niti jedan rock bend kasnih šezdesetih koji drži do sebe ne želi izdati album na kojem će biti samo obrade, pa smo ostali s hrpom dosadnih originala, od kojih je pola instrumentalno. Kada se, naime, nisu prepuštali dugim 'improvizacijskim' pohodima kao što je bolero izvedba pjesme 'Hey Joe' na njihovom prvom albumu. Jon Lord je ovdje bio glavni krivac, nakon opsežne formalne obuke na klavijaturi koja je njegova sola učinila barem malo emersonskim i u najboljem slučaju pozitivno pompoznim. Pretenciozna strana Deep Purplea našla je svoj puni izražaj na njihovom prvom albumu za Warner's, Koncert za grupu i orkestar, napisao Lord i izveo uz pomoć Malcolma Arnolda i “Kraljevskog filharmonijskog orkestra”.



Bila je to grozota. 'Pokret' bi započeo s nekoliko minuta 'simfonijske' kaše, a zatim bi orkestar iznenada prestao i bend bi počeo svirati, jačati sve dok ne pomislite da će upravo početi kuhati, a onda - fuj - utopio se u ponovno odjeljke nizova. Nedavna suradnja Lord-Arnold na Capitolu nazvala je Apartman Gemini bio samo više od iste miješane rase.

Srećom, bend je naizgled shvatio da takve stvari mogu izmaći kontroli, jer su njihova posljednja tri albuma konačno pronašla ugodan bijesan ritam u kojem mogu raditi, što ih čini glavnim konkurentima među najglasnijim i najžešćim bendovima na oba strane Atlantika. Deep Purple u rocku je bio dinamičan, bjesomučan komad koji je zvučao nimalo poput MC5 (svatko tko misli da svi teški bendovi ispuštaju gromoglasne ploče 'niže' glazbe jednostavno nije ušao u Deep Purple). Vatrena kugla bio više isti, ako ne i toliko bjesomučno učinkovit. Glava motora ima snažne sličnosti s oba svoja neposredna prethodnika, ležeći kvalitativno negdje između njih dvoje.

I kao i oba, iako isporučuje zvuk, trčanje, škripanje snažnog napada, ima svoje uspone i padove u kompoziciji. “Highway Star” je sjajna uvodna pjesma, strukturno i tematski vrlo slična “Speed ​​King” i “Fireball”, uvodnicima dva prethodna albuma. Tempo je munjevit, gotovo prebrz za utjehu, s stihovima koji preuzimaju iskonsku jednadžbu cargirl i pretvaraju je u nešto tako ubojito oduzima dah kao Alice Cooperova “Under My Wheels”: “Nobody gonna take my car/I'm gonna race it to tlo/Nitko neće pobijediti moj auto/Slomit će brzinu zvuka/Oooh to je stroj za ubijanje/Ima sve...”

“Space Truckin'” je jednako dobar, znanstveno-fantastični boogie koji je savršen odgovor na sve kantnerijanske pompeznosti i ispada da je karika koja nedostaje između njih i stvari kao što su “Rocket Rock” Wild Man Fischera (stihovi) i Doorsa ' “Zdravo volim te” (glazbeno). Još jednom stihovi su vrhunski, i nikad se ne može reći da Deep Purple nemaju smisla za humor: “Imali smo puno sreće na Veneri/Uvijek imamo loptu na Marsu/Susret svih groovy ljudi... Mi Preselio bih se na mjesečevu stanicu Canaveral/I svi bi plesali i njihali se/Imamo glazbu u našem Sunčevom sustavu/Mi smo svemirski kamion oko zvijezda.”

Između ta dva Deep Purple klasika ne krije se ništa osim dobre, teške, jezive glazbe, iako neki tekstovi mogu biti nezadovoljni. Na naslovnoj strani stoji da je 'Ovaj album napisan i snimljen u Montreuxu, Švicarska, između 6. i 21. prosinca 1971.', a veći dio toga zvuči kao da je smišljen u hodu, što s besmrtnim rečenicama poput 'Ti si lijen samo ostani u krevetu/Ne želiš novac/Ne želiš kruh.” Ima čak i suđenja Glava motora snimljeno: činilo se da je neki lokalni piroman zapalio najbolji studio za snimanje u gradu, ali srećom mobilna jedinica Rolling Stonesa bila je pri ruci da izbaci novi D. Purple na vrijeme.

Iskreno govoreći, uopće me ne vrijeđa nepristojna priroda tih pjesama. Umjesto da osuđujem ili se ispričavam zbog njihove banalnosti, samo ću vas uputiti na trenutno izdanje časopisa Who Put the Bomp, gdje Mark Shipper bilježi činjenicu da je Sky Saxon napisao “Pushin' Too Hard” za Seedse u deset minuta dok čeka da njegova djevojka izađe iz supermarketa — i komentira da radije ne bi objavio recenziju nijednog albuma koji sadrži pjesmu za koju je trebalo više od deset minuta da se napiše.

E sad, ne mogu biti toliki čistunac, jer sam siguran da je za komponiranje “Highway Star” i “Space Truckin'” trebalo najmanje 20 minuta, ali znam da je baš ova banalnost upola zabavna rock'n'rolla. I uvjeren sam da ću ludo voljeti sljedećih pet albuma Deep Purplea sve dok budu zvučali točno kao ova posljednja tri.