Dylanov 'Great White Wonder' bootleg pojavio se u Londonu

  Bob Dylan

Bob Dylan

Chris Walter/WireImage

L ondon — Detektivi za autorska prava uhitili su prvog engleskog proizvođača bootleg ploča jer je napravio verziju na jednom disku Dylan ‘s Veliko bijelo čudo album.



David Steel, 20-godišnji osnivač i predsjednik F.D. Productions, krijumčarska tvrtka, sastala se sa službenicima Mehaničke službe za zaštitu autorskih prava i predala original GWW vrpcu i njegovu glavnu vrpcu, platio većinu od traženih tantijema od 360 dolara i obećao da to više neće ponoviti. Protiv Steela još nisu podignute optužnice, ali ga ta tema čini nervoznim.

Oko 1250 primjeraka Steelove verzije GWW prodavali su se, uglavnom ispod pulta londonskih prodavaonica ploča. Još 50 primjeraka i acetatni master uništeni su u pogonu za prešanje. Vrpce su predane CBS Records, Ltd. u Londonu.

Rekao je Steel, bivši student North London Collegea koji je nekoć živio u kibucu u Izraelu Kotrljajući kamen u ekskluzivnom intervjuu da je kupio vrpcu američke duple LP verzije GWW prošlog kolovoza od 'tipa' koji živi blizu londonske Portobello Road. Nisu razmijenjena imena, kaže, samo oko sedam dolara u gotovini.

Budući da je bio bez para, Steel nije mogao ništa učiniti s vrpcom, ali prijatelj, Fitz Brown, uložio je 600 dolara, a F.D. (Fitz David) Produkcija je radila. Steel je odabrao pjesme koje su mu se najviše svidjele, unajmio je Regent Sound Ltd., demo studio, da očisti materijal i napravi glavnu vrpcu, i tiskaru ploča, British Homophone Ltd., da proizvede početnu seriju od 300 ploča.

Steel je zatim ponudio LP-ove s bijelim omotom londonskim prodavačima ploča, 'Mnogi su bili previše prestrašeni da bi se nosili s njima', kaže on, 'ali uzelo ih je oko 25 trgovina.' Među njima je bio i lanac Harlequin Record s 18 trgovina. Steel kaže da je prodao LP za između 3 i 3,60 dolara po primjerku, ali prodavači su odmah označili cijenu do čak 9 dolara, a neki su čak primali narudžbe poštom.

'To je ono što me najviše ljuti u cijeloj stvari', kaže Steel. “Te iznuđivačke svinje zaradile su vreće novca, a ja nisam zaradio gotovo ništa nakon plaćanja poreza i tantijema.” Ne želi točno reći koliko je zaradio, ali smatra se da nije više od 700 dolara.

“Prvo sam sve napravio iz šale,” kaže Steel, “ali onda je eskaliralo. Bilo je mnogo potražnje pa sam naručio tiskanje još tisuću ploča i razmatrao mogućnosti izvoza.” Već je poslao 200 primjeraka u Škotsku prije nego što je uhvaćen.

Ali tada je Steel čuo od prodavača ploča da ga tjeraju vrućine vezane uz autorska prava i počeo je shvaćati da bi moglo doći do komplikacija u malom poslu koji je pokrenuo. “Moram priznati,” sada kaže, “da smo cijelim putem bili malo cool.” Kao što je potpisivanje obrasca o zaštiti autorskih prava na zahtjev British Homophone.

Steel inzistira na tome da nije znao da nešto nije u redu s onim što radi. Ili da je čak Dylanova ploča. “Nikad nisam rekao da je ovo Dylanova ploča”, kaže. “Uvijek sam ga prodavao kao jednostavno Veliko bijelo čudo. Još uvijek poričem da je to Dylan.”

Ali dodaje: “Kada sam čuo da me MCPS proganja, odmah sam stupio u kontakt s njima i predstavio se. Do tada mi nitko nije mogao ući u trag.” British Homophone rekao je policajcima za autorska prava da je izvjesni F. Brown naredio tiskanje ploče, ali dok Steel nije nazvao, nisu znali ništa više od toga.

Glasnogovornik britanskog Homophonea rekao je: “Stvarno smo ušli u ovo zatvorenih očiju. Rekao nam je da su to neki njegovi prijatelji snimili u hotelskoj sobi. Ali neću opet biti uhvaćen.'

Regent Sound rekao je da se ne može sjetiti obrade GWW traka uopće. Voditelj produkcije kaže: “Svatko može donijeti bilo koju vrpcu ovamo i mi ćemo je kopirati. Ne znamo kome pripada i zapravo nas ne zanima.”

Glavni kupac za Harlequin Record trgovine rekao je da po cijeni od 9 dolara, GWW bio je njihov najskuplji singl LP, ali su ga prestali prodavati nakon što ih je obavijestila služba za autorska prava i nakon što su prodali zalihe. Kao i Steel, Harlequin odbija priznati da je bootleg LP čak i Dylanova ploča. “Nikada nismo tvrdili da je to drugačije od onoga što smo rekli — bijeli zapis s bijelom oznakom pod nazivom Veliko bijelo čudo,” kaže glavni kupac. “Nikad ga nismo prodali ni za što drugo.” Harlequin se oglasio u londonskom glazbenom tisku: “Veliko bijelo čudo je stigao u Harlekin.”

Steel kaže da neće isključiti mogućnost da F.D. produkcija bi se mogla vratiti u posao, ali on dodaje: 'Mislim da više neću uništavati nečija autorska prava.' Kaže da mu je ovih dana najveća briga da će me 'svi tužiti'.

Ali CBS Records Ltd. kaže da nema pravni zahtjev jer je materijal na GWW je iz dana prije nego što je Dylan potpisao s CBS-om. A glasnogovornik ljudi za autorska prava kaže da su se vlasnici materijala složili da neće tužiti Steela jer je platio tantijeme. Ali Steel kaže da je čuo da bi Dylan mogao doći i tužiti ga, što postoji mogućnost.

Mechanical Copyright Protective Service šalje upozorenje svim londonskim prodavačima ploča pozivajući ih da se čuvaju rukovanja s 'white label' pločama i da paze da ne krše autorska prava.

Steel kaže novac od kojeg je zaradio GWW je sve nestalo, a još uvijek duguje plaćanje autorskih prava. Od avanture su mu ostala samo dva poniklana master diska GWW koje su mu ljudi iz autorskih prava dopustili da zadrži nakon što ih je oštetio.

'Stvarno sam oduševljen time', kaže Steel. “Htio sam moći izvaditi svoje srebrne diskove i svirati ih.”

Ova je priča iz izdanja Rolling Stonea od 19. ožujka 1970.