17.11.1970

Jim Morrison se igrao s tom idejom da započne album sa zvukovima tipa koji se vozi uokolo dok kiša pada. Napokon tip upali radio i gle, to je novi album Doorsa. Naravno, Paul Rothchild je odbacio ideju tako da nikada nije realizirana. Stoga se moramo zadovoljiti s Elton John radijski album umjesto toga. Mislim, tko bi drugi to mogao učiniti za milijun godina osim gospodara dragocjenosti? Kao da to nije mogao učiniti na AM-u, moralo je biti FM. Barem to nije bio koncert uživo na WNEW-FM-u, to bi moglo biti nepodnošljivo osim ako Zacherle nije režirao. Ne, bilo je to na WABC-FM (sada WPLJ) na godišnjicu boljševičke revolucije (17. studenoga 1917.?) ili tako nešto. Naslovnica albuma koja to dokumentira je crno-bijela (ne postoji takva stvar kao što je radio u boji), a naravno takva je i njegova reputacija novog Jaggera.

Dobro neki ljudi ga zovu Jagger, ali ne i ja: on je samo Jose Feliciano s primjesom Johnnyja Mathisa. To nije loše kad je s vremena na vrijeme besplatno u eteru. Ali ako morate vratiti kazaljke vremena unatrag i platiti put, onda biste mogli samo sjediti i osjećati se loše što ste propustili originalnu predstavu. Pa barem album čini jednu stvar, uklanja svaku posebnost koju je događaj mogao imati kao zaboravljeni fragment efemernog hokuma. “Honky Tonk Women” je na njemu, ali postoji li jedan grad u SAD-u koji nema bend s “Honky Tonk Women” na svom repertoaru? I 'Take Me to the Pilot', ali to možete čuti i drugdje. Dakle, čak su i efemere ionako ispunjene malo više od isprobanog i istinitog.



Filmska glazba je opet nešto drugo. Nisu besplatni, ali sigurno koštaju manje od albuma, a uz njega dobivate i sliku bez dodatnih troškova. Većina prodaje njegovih albuma slovi za suvenire, znate jer je film bio super. Ali onda su rock momci počeli raditi soundtrackove za slike na kojima nisu bili i za slike koje se inače nitko ne trudi vidjeti. Tako se pojavila situacija u kojoj bi ljudi možda uhvatili film samo zbog soundtracka nekog velikog imena inače nebitnog za film, riskirali s tim, takve stvari. Kao idi vidjeti Obiteljski način jer je McCartney radio dio glazbe, ili Evo nas oko grma murve zbog Traffica i Spencera Davisa. Ali nakon što ste se tako opekli nekoliko puta, više se nećete ni zamarati samo time album. Osobito kada stvari zapakirane na albumu nisu dostupne nigdje drugdje. Što je slučaj sa Prijatelji.

Mislim, isprva nisam ni htio slušati ovaj album, iako je bio besplatan. (Ne znam za vas, ali ja sam ga dobio besplatno.) Ali čak i tuberkularna sova zaslužuje priliku pa sam je stavio. I evo što sam otkrio: “Varijacije na Michelleinu pjesmu” i “I Meant to Do My Work Today” obje sadrže uvode koje je skladao Paul Buckmaster! Tako je, Paul Buckmaster. Da, to je isti Paul Buckmaster koji je napravio Ljepljivi prsti ukusan sa svojim izvrsnim čarobnjaštvom za žice. Da, Paul Buck-master, jedan i jedini. Ali ne želim zanemariti Eltona pa evo riječi o njemu: zašto su morali zabrljati inače bezazlenu glazbu s riječi i pjevanje, ha?

Nagađanje o kakvom filmu Prijatelji je: vjerojatno puno poput Melodija (glazba Bee Gees i CSNY), koju sam slučajno vidio na letu TWA kojim sam došao do ove pisaće mašine. U svakom slučaju mora biti najmanje 30 ljudi koji su već vidjeli Prijatelji dva ili više puta samo da slušam Eltona potkrijepljenog svim plišanim vizualima. Evo što imam za reći za svih vas 30: Bok, nadam se da uživate!